Što je strah, sreća, ljutnja...emocije?

Emocije snažno utječu na naš svakodnevni život. Kako bi izbjegli strah i povećali osjećaj sigurnosti nastojimo živjeti u određenim dijelovima grada, voziti sigurnije automobile, izbjegavati opasne situacije i vremenske uvjete...

Doživljaje izazvane nekom vanjskom ili unutarnjom situacijom nazivamo emocijama. Djeca, za razliku od drugih vrsta, relativno su bespomoćna po rođenju, te su im neophodni hrana i primarna skrb. Dijete je evolucijski usmjereno na zadržavanje majki (kao primarnog skrbnika) a majka na pružanje odgovarajuće njege. Moguće je da su neki aspekti dječjeg tjelesnog izgleda urođeno „ljupki“ (okrugla lica, debeljuškaste noge i dr.) te na taj način potiču pružanje njege i skrbi (prema Vasta i sur. 2005).

U ranoj dobi, postoji veliko podudaranje između onoga što djeca osjećaju i onoga što pokazuju. Ono što tada najviše pobuđuje njihovu pažnju je ljudsko lice (najčešće majčino lice). Ugledavši majku dijete doživljava radost ali i tugu kad majka odlazi. U dobi od dva mjeseca  javlja se prvi osmjeh kao reakcija na ljudski glas ili lice u pokretu. Žalost i srdžba javljaju se s tri do četiri mjeseca dok se složenije emocije (bojažljivost i sram) javljaju tek pred kraj prve godine života.

Unutar obitelji, važno je razgovarati o emocijama čime potičemo razvoj emocionalne ali i socijalne kompetencije. Kroz svakodnevna iskustva, djeca uče prepoznavati i imenovati emocije. U interakciji s majkom, djeca razvijaju obrazac reakcija, koji se smatra najranijim oblikom komunikacije majka-dijete. U ovakvoj interakciji, i majka i dijete utječu na ponašanje onog drugog.  Dobra emocionalna komunikacija u ranoj dobi i razvoj sigurne privrženosti (attachment) predstavljaju zaštitne čimbenike djetetova razvoja. 

Djeca predškolske dobi u najvećoj mjeri prepoznaju i opisuju emociju tuge a zatim radosti i ljutnje. Što su djeca starija, bolje mogu prepoznati i opisati četiri osnovne emocije, pri čemu najmanje prepoznaju i opisuju emociju straha.

"Neugodne emocije" (ljutnja, strah, tuga, ljubomora) jednako su važne kao i "ugodne". Svaka emocija ima svoju svrhu i način na koji se očituje.

Ljutnja nam pomaže da upoznamo sebe, štiti nas, postavlja granice i pokazuje što nam je važno.

Strah je dio odrastanja i predstavlja adaptivni odgovor organizma na okolinu jer upozorava dijete na brojne izazove s kojima se mora suočiti u periodu odrastanja. Strah nas upozorava na opasnost a razvojni strahovi pripremaju dijete na ulazak u svijet odraslih.

Tuga nam pokazuje što nam je važno a nedostaje nam.

Ljubomora preispituje osjećaj vlastite vrijednosti.

Dječje emocije su snažne a dijete ih izražava otvoreno i spontano. Brzo se izmjenjuju i kratkotrajne su. Nemoguće je naučiti dijete što da osjeća ali mu treba pomoći da prepozna i izrazi svoje osjećaje.