Dječje emocije

Emocije odraslih i djece bitno se razlikuju, prvenstveno po tome što su dječje emocije jednostavne, spontane, nisu suzdržane i prati ih određena ekspresija tijela i lica.


Uzrastom i odgojem djece, dolazi do promjena pa tako i emocije gube svoju nediferenciranost te ekspresija lica poprima vlastiti način izražavanja.

Emocije djece su:
• Kratkotrajne - traju svega nekoliko minuta i iznenada nestaju.
• Snažne - jer ne postoji gradacija emocija bez obzira na situaciju u kojoj se dijete našlo. To naročito važi za ljutnju, strah i radost. Emocije se izražavaju punim intenzitetom (dijete u ljutnji plače, vrišti, baca se na pod, udara rukama i nogama, ponekad i grize) .
• Nestabilne - djeca lako i brzo prelaze iz pozitivne u negativnu emociju-i obrnuto što, naprotiv, ne znači da su njihove emocije površne i plitke već ih dijete burno izražava pa se ne gomilaju.
• Dječje emocije uvijek prati ekspresija tijela i lica. Iako modelom roditelja, prijatelja i okoline djeca usvajaju načine izražavanja i kontrole emocija, često reagiraju pokretima ruku, gestama, mimikom, nemirom ili ushitom.
Pod utjecajem okoline i odgoja djeca kontroliraju svoje emocionalne reakcije, koje ovise o djetetovom doživljaju i iskustvu. U istim situacijama svako dijete može reagirati na svoj način.
Kako bi mogli utjecati na emocionalni razvoj djeteta neophodno je poznavati čimbenike koji izazivaju ili sprječavaju emocije:
• Umor - dijete je svadljivo, razdraženo, plačljivo. Nebitan je uzrok umora (nedostatak sna, veliko uzbuđenje, previše igre...)
• Zdravstveno stanje;
• Događanja tijekom dana - hranjenje, odlazak u vrtić, uspavljivanje;
• Stav roditelja i socijalna sredina;



Stav roditelja je najvažniji, a često i presudni faktor za zdrav emocionalni razvoj. Potrebna je uravnotežena briga i ljubav roditelja, kako bi se u obitelji razvila srdačna i topla atmosfera.

Djetetova neposredna okolina te društvo u cjelini, uvjetuje i smatra neke oblike ponašanja poželjnima, a neke nepoželjnima. Između ostalog, tu spadaju i načini izražavanja pojedinih emocija. Činjenica je da društvo danas ima tendenciju „potiskivati“ emocije, te svako pretjerano izražavanje emocija smatra lošim, pretjeranim (čak i ugodnih emocija). Na pretjeranu radost često reagiramo čuđenjem. No, upravo tim stavom stvaramo preduvjete za nedovoljno razvijenu emocionalnu inteligenciju.

Tijekom zadnjeg desetljeća, povećan je interes za kreiranjem i primjenom programa koji imaju za cilj poticati razvoj socijalnih i emocionalnih vještina, poput rješavanja problema, donošenja odluka, komunikacijskih vještina te prepoznavanja vlastitih i tuđih emocija. Takšić i sur., (2006.; prema Ciarrochi, 2003.) navode „ekploziju interesa“ u razvoju programa socijalnog i emocionalnog učenja kojima se nastoje unaprijediti različiti aspekti socijalnog ali i mentalnog zdravlja (npr. manja depresivnost, veće zadovoljstvo životom i dr.) Programi ove vrste imaju za cilj učiniti djecu otpornijom na razne psihopatološke probleme, probleme odrastanja, nasilja, zlouporabe droga i sl. Na kraju treba istaknuti da emocionalno opismenjavanja djece rane dobi se čini neophodnim na putu odrastanja i razumijevanja ljudskog postojanja.

"Autorske članke sa ove stranice nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici"