9-godišnjak s problematičnim ponašanjem

Pitanje roditelja:

Poštovana, majka sam dječaka od 9 godina koji je od samog rođenja spadao u "težu" djecu. Pretpostavljam da je činjenica da je jedinac sigurno morala igrati ulogu u tome iako smo se suprug i ja trudili da ga ne razmazimo u klasičnom materijalnom smislu. Uvijek mu je bilo teže kontrolirati impulse, imao je i ima "kratak fitilj" radi kojeg je dolazio u sukobe s drugom djecom. Kad je kući s nama ima pokušaja da reagira eksplozivno. Duri se, ali nema izbora nego poslušati ili  ostati bez TV-a i sl. U školi to ne ide, čini mi se kao da učiteljice nemaju mehanizam kojim bi ga mogle uvjeriti da surađuje (a kad se zamislim u njihovoj situaciji i nemaju jer bi s njim odmah po nastanku problema trebalo sjesti i razgovarati a to u razredu ne ide). Prve dvije godine škole išao je silom prilika u produženi boravak što mu nikako nije odgovaralo, nastava mu je trajala predugo, nije se uspijevao koncentrirati i često ne bi cijeli dan ništa napisao pa bi smo morali sve raditi poslijepodne kod kuće. Sada smo ga prebacili u školu sa klasičnim vremenom i bliže kući, u razredu ima nekoliko djece koje poznaje od prije. No problemi su se nastavili, koncentracija se malo poboljšala ali problemi sa slaganjem s drugim učenicima su svakodnevni. Zadatke izvršava nerado iako vidim da mu je gradivo jasno, kad piše sve to treba pogurivati. U školi je prkosan  i ljut, reagira na provokaciju, a djecu to sada i zabavlja. Ne sluša učiteljicu i kao da i njoj prkosi. Radi toga često ne piše na satu, zaboravi domaći rad, kontrolni ne napiše do kraja, stane iako zna. Dobio je i nekoliko loših ocjena ali sve su vezane uz disciplinu a ne uz znanje. Pokušali smo na sve moguće lijepe načine ali suprug i ja više ne znamo kako razgovarati s njim.

Molim savjet i lijepo Vas pozdravljam.

Odgovor psihologa:

Poštovana, razumijem vašu zabrinutost i pokušaću vam pomoći. Po svemu što ste napisali, može se zaključiti da dječak ima elemente i simptome iz kruga ADHD-a, predominantno nepažljivi tip. Osnovni simptomi ADHD-a mogu se razlikovati po intenzitetu a uz osnovne simptome mogu postojati i drugi. Ono što je važno ja da simptomi moraju trajati najmanje 6 mjeseci i manifestirati se najmanje u dvije različite sredine djeteta (kuća i škola). Po vašem opisu, rekla bih da su neki od osnovnih simptoma prisutni i prije škole ("teže dijete", "kratkog fitilja") a osobito simptomi nepažnje (zaboravlja domaći rad, kontrolni ne napiše do kraja), lošije koncetracije, često u sukobu s drugima, prkosnog ponašanja (djeca, učiteljica).Većina djece s ADHD-om ima teškoća u školi, ne zato što nisu bistra nego zato što škola od njih traži usmjerenu pažnju, aktivno slušanje i završavanje zadataka unutar određenog vremena...a oni to ne mogu. Dakle, što prije napravite dijagnostički pregled kod dječjeg psihologa, kako bi točno vidjeli o kakvim teškoćama se radi te dobili preporuku daljnjeg tretmana. U tretmanu ADHD potreban je sustavan pristup, dijagnostika i dugotrajna psihološka terapija. Negativno discipliniranje (kazne, loše ocjene) samo pogoršavaju simptome kod djeteta, smanjuju mu samopouzdanje i pojačavaju njegov osjećaj manje vrijednosti.

Dječji strahovi

Pitanje roditelja:

Imam dvoje djece, dječaka od 5 godina i djevojčicu od 3 godine. Dječak  je operirao angine prije godinu i po i od tada je počeo strah od mraka i počeo je mucati (do tada bi samo ponekad zamucnuo). Redovno ga vodim logopedu. Kad je kod prijatelja pogledao crtić Čudovište, od tada se  na spavanju prekrivao preko glave s dekom iako  je spavao između mene i muža i to dosta dugo, čak kad se i seka rodila. Nešto malo prije operacije angina počeo je spavati u svojoj sobi (veselio se tome) ali čim bi se probudio dotrčao bi nama u sobu, a ako bi ugasili malo svjetlo koje mu je redovno gorilo u sobi, uz skrik bi dotrčao k nama...Odustali smo tada od toga da spava sam i opet je spavao s nama. Mada je spavao između nas i pričali smo s njim stalno i tješili ga, on se i dalje pokrivao preko glave (tada mi je nacrtao svoj strah  i rekao da ovaj nije zločest nego dobar i sačuvali smo ga, kao da ga čuva od zločestog).  Veselo je dijete ali dosta osjetljivo. Kad se nezna nosit sa nekim problemom (npr. ispadne mu hrana na pod) odmah počne plakati. Trenira karate, dobio je bijeli i žuti pojas. I on i seka su krenuli u vrtić, super se adaptirao, ima par prijatelja s kojima se zbližio i veseli se odlasku u vrtić. Nakon operacije angina je imao afektivne krize (kada bi trčao i pao, zabolilo bi ga i dok bi došao do mene zajecao bi tako jako da bi zadržao zrak i pao u nesvijest na par sekunda). Bili smo  u bolnici na svim pretragama i sve je ok. Rekli su da malo puhnemo zraka u sličnim situacijama. Nije se više nikad ponovilo. Logopedica kaže da je dosta bistro i pametno dijete i da se može skoncentrirati 45 minuta. Eto najvažnije o tome. Molim vas za savjet kako mu pomoći! Hvala.

Odgovor psihologa:

Poštovana, po svemu što ste napisali, vaš dječak ima intenzivan strah od mraka koji je uspio jednim dijelom riješiti (uz vašu i očevu pomoć) a drugim dijelom još se uvijek bori s njim. Predškolsko doba je izuzetno strašljivo doba, samo po sebi, a kad je osjetljivije dijete u pitanju još i više!  Sve ste napravili što ste mogli i najbolje što ste mogli (utjeha, razumijevanje, pažnja, logoped). Ukoliko se strah od mraka „ne riješi“ on može preći u strah od nečeg drugog (strah od odvajanja, zatvorenog/otvorenog prostora, zvukova, životinja i sl) ali i ne mora. U svakom slučaju moja je preporuka, odvesti ga na psihoterapijski tretman kako bi taj svoj strah do kraja i razriješio. Dječji psiholog bi putem crteža, igre, priča, tehnikama koje su primjerene djeci te dobi pomogao djetetu da prevlada strah koji ga trenutno muči.

 

 

Ponašenje tinejdžera...

Pitanje roditelja:

Trebala bih savjet u vezi tinejdžera - 13 godina. Od početka osnovne škole ima problema sa pismenim ispitima i logičnim zaključivanjem. Ususret su nam izlazili profesori s time da se vidjelo da ulaže trud u učenju. Ispravljanje tih pismenog ispita išlo je usmeno. Sada je 7 razred u njemu se javlja revolt ne učenja i nije ga brige za ocjene (tako kaže ali ga je isto briga) nakupilo mu se negativnih ocjena. Najvjerojatnije ima diskalkuliju jer smo bili na testiranju za disleksiju i disgrafiju sto je rezultiralo da postoje nijanse ali su zanemarive! Predali smo zahtjev za individualni pristup. Molim vas za savjet kako sa njime postupati, da ne upadne u depresiju jer je jako nezadovoljan!Plaše me njegovi pogledi na svijet jer vidim da je razočaran u sebe. Hvala.

Odgovor psihologa:

Razumijem vašu zabrinutost i pokušat ću vam pomoći. Mišljenja sam da bi trebali otići na dijagnostički pregled kod psihologa, defektologa i/ili logopeda ako vaše dijete uz ove ima neke logopedske teškoće, teškoće govora. Dijagnostički pregled bio bi prvi korak u rješavanju problema. Dob u kojem se nalazi vaš sin izuzetno je zahtjevna po pitanju formiranja identiteta i prelaska iz doba djetinjstva u odraslo doba. Adolescenti se najčešće pitaju "ko sam ja" i "kamo idem?" Njegovi pogledi na svijet mogu značiti signale da se ne snalazi najbolje i da mu treba podrška i pomoć.Ukoliko već do sada nema dobru sliku o sebi i dobro samopouzdanje, mogu nastati teškoće u emocionalnom smislu. Adolescenti žele biti odrasli ali još uvijek nisu spremni na to..Individualni pristup koji vjerujem da će pomoći u školi bio bi dio o rješenja ka postizanju boljih rezlutata i ocjena a onda i boljeg samopouzdanja. Također, moja preporuka je podrška (i vama i njemu) kroz razgovore s školskim psihologom.

"Autorske članke sa ove stranice nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici"